Iz enormne količine navijačkih zanovijetanja i kritiziranja moguće je izvući 3 glavna razloga ovakvog stanja u klubu:
Prvi razlog, i problem koji je prisutan već godinama je zadržavanje veterana u momčadi. Korijen tog problema mogli bi naći u sezoni 2007./2008. kada se momčad Milana nije plasirala u Ligu prvaka. Već je u proljeće 2008. u susretima 1/8 finala Lige prvaka protiv Arsenala bilo vidljivo kako se ta momčad ne može nositi sa mladim i brzim igračima kakve je tada imala momčad Arsenala. No, Milan je sezonu prije osvojio Ligu prvaka i Svjetsko klupsko prvenstvo i predsjednik Berlusconi mislio je kako nema potrebe za pomlađivanjem momčadi. Umjesto postupnih odlazaka i umirovljavanja veterana ljeto 2008. obilježio je dolazak Ronaldinha za 25 milijuna eura, te ukupno potrošenih 65 milijuna eura, momčad je 'pojačana' dolascima Flaminija, Shevchenka, Borriella, Antoninija, Senderosa i jedinog mladog talenta - Alberta Paloschija. Momčad je napustio Emerson. Ljeto 2009. donijelo je Thiaga Silvu, jednu od boljih akvizicija u proteklih nekoliko godina za čiji je dolazak zaslužan Leonardo. Sve ostalo što se desilo tog ljeta mogli bismo usporediti sa ljetom 2012. i ovogodišnjim prijelaznim rokom. Real Madrid kupio je Kaku, a kao njegovu zamjenu doveden je Huntelaar. To ljeto rezultiralo je još jednom velikom greškom, prodajom Gourcuffa u Bordeaux. Talentirani francuski reprezentativac vrlo lako je mogao zamijeniti Kaku, a da je mogao biti njegova dostojna zamjena pokazao je te godine u dresu Bordeauxa. No, tada je već bilo kasno. Što se tiče odlazaka veterana, nije se desilo ništa! Zatim je stiglo ljeto 2010. , Milan je tada bio bez naslova prvaka Italije dugih 6 godina. Tijekom ljeta dovedeni su Boateng, Amelia, Yepes i Sokratis. U zadnjih nekoliko dana ljeta, predsjednik Berlusconi još jednom je želio pokazati svoju veliku ljubav prema klubu pa su dovedeni Ibrahimović i Robinho. Cilj je ostvaren, navijači su prestali negodovati, počela su euforična razmišljanja, na kraju je, reklo bi se rutinski, osvojen naslov prvaka Italije, što nije nikakvo čudo pošto je najveća konkurencija momčadi Massimilijana Allegrija, angažiranog prethodno ljeto, najveći konkurent i najopasniji protivnik bila momčad Napolija. Nakon toga, prijelazni rok ljeta 2011. od kojeg smo svi puno očekivali. Najavljen je 'Mister X' a Galliani i Allegri su nam se cijelo ljeto igrali sa živcima i na kraju doveli - Alberta Aquilanija. U sjeni tog transfera, zadnjih dana ljeta doveden je i Antonio Nocerino za 'sitnih' pola milijuna eura. Na kraju se Nocerino pokazao kao vrlo kvalitetna investicija, prošle je sezone zabio 10 golova i bio drugi strijelac kluba. Od veterana opet, pogađate, nije otišao nitko, dok je od mladih igrača doveden El Shaarawy koji se u prve 4 utakmice ove sezone pokazao kao jedina svijetla točka u momčadi. I tako je nakon 4 duge godine odjednom napravljena rekonstrukcija momčadi, te su istu napustili Nesta, Seedorf, Gattuso, Inzaghi i mnogi drugi. Kada bi sve igrače koji su napustili Milan ovog ljeta postavili na teren sastavili bi jednu vrlo kvalitetnu momčad. I tu leži jedan od velikih problema, ono što se trebalo odvijati postepeno desilo se odjednom, a nitko nije bio pripremljen za nešto takvo. Usto je momčad ostala bez dva najvažnija igrača: Thiaga Silve i Ibrahimovića.
Drugi razlog: Berlusconi je zaboravio na nas
O ovome se nema mnogo toga za reći, sve je jasno, a dovoljno o tome govori ponašanje na tržištu ovog ljeta. U prilog tome ide i zanemarivanje kluba i navijača. Vjerojatno je Berlusconiju puno zanimljivije druženje sa maloljetnicama, ženskim osobama sumnjivog morala i ostalim prijateljicama noći od investiranja u klub na čijem je čelu od 1986. godine. Rezultat takvog nemara je dovođenje igrača na jednogodišnje posudbe, otkupljivanje 50 % ugovora, suradnja s Preziosiem i posredovanje Genoe u većini naših transfera. Naravno, ne zaboravljamo da je salary cap blizu, no, zar je stvarno u interesu krovne europske nogometne organizacije da kazni sedmerostruke osvajače Lige prvaka. Salary cap najviše će pogoditi male klubove, primjer tome je izbacivanje Mallorce iz Primere zbog financija. UEFA nema namjeru raditi protiv velikih klubova jer si na taj način izbija novac iz vlastite blagajne. Zamislite Ligu prvaka bez Real Madrida, Barcelone, Chelsea, Manchester Citya pa i Milana. Tako da treba naglasiti kako je argumentiranje loše politike i trgovine zadnjih sezona sa bojazni zbog uvođenja salary capa obična floskula i da iza loše trgovine stoji nezainteresiranost Berlusconija za upravljanje klubom.
Treći i možda najveći problem je trener Allegri. Inače nemam naviku vrijeđanja trenera ali ovo što Allegri radi u zadnjih nekoliko mjeseci je nedopustivo. Navest ću samo neke od njegovih neshvaćenih i zamisli koje očito nisu za nas smrtnike, te koje su ispred svog vremena: dovođenje Mesbaha i forsiranje istog, forsiranje Bonere i Antoninija, forsiranje formacije 4-3-1-2 sa Boatengom na poziciji iza dva napadača. Te nekoliko novih zamisli: forsiranje Emanuelsona na poziciji napadača, uvođenje Zapate u igru tek u 4.kolu, nekorištenje mladog De Sciglia koji je u nekoliko navrata ove sezone pokazao kako ga čeka velika karijera i kako je puno bolje rješenje za poziciju lijevog beka od svih ostalih koje imamo - zajedno. Elem, kako reagirati na ovakve trenerove zamisli? Ono što je najžalosnije je to da uprava još uvijek trpi Allegrija te je kako se čini nakon još jedne loše predstave svoje momčadi zadržao poziciju trenera. Najbolja definicija njega kao trenera Milana bi bila ziheraš koji izmjene obavlja u zadnjih 10 minuta, trener koji je taktiku prilagođavao Ibrahimoviću, a to je uostalom i bila jedina njegova taktika. I to je prolazilo, sada Ibrahimovića više nema, a nadajmo se kako nakon sljedeće utakmice neće biti ni Allegrija na klupi Milana. Forza Milan!
No comments :
Post a Comment