Nogomet u Italiji tone sve dublje....

Domaći porazi Milana i Rome u prvim utakimicama osmine finala nogometne Lige prvaka još jednom su potvrdili da je italijanski klupski nogomet pao na dosta niske grane.
Vremena u kojima su Milan, Juventus i drugi talijanski klubovi žarili i palili Evropom daleko su iza nas. Istina, Inter je prošle sezone osvojio Ligu prvaka i sve ostalo što se moglo osvojiti, ali, realno gledajući, ta titula, osim činjenice da je Inter iz Italije, sa talijanskim nogometom nema baš mnogo veze. 

Inter je s klupe vodio Portugalac Jose Mourinho, a osim veterana Marca Materazija, koji je u igru ulazio uglavnom da ukrade koji minut u finišu meča, u Mourinhovom sastavu nije bilo Talijana. 

Pad talijanskog nogometa počeo je uporedo s početkom novog milenija kada su redom "padali" bogati vlasnici klubova. Jedan od prvih koji je krahirao bio je gazda Lazija Sergio Cragnotti. Lazio su napustili skupo plaćeni igrači, pa je rimski klub ubrzo iz borbe za naslov prvaka prešao u borbu za golo preživljavanje u Seriji A. 
Ista sudbina je zadesila Parmu, Fiorentinu, Napoli, Sampdoriju, Genou, Peruggiu i mnoge druge klubove. Neki, poput Juventusa, ligu su napustili zbog namještanja utakmica. U međuvremenu je Milan uspio osvojiti Ligu prvaka, ali je nakon toga uslijedio sušni period od sedam godina bez trofeja u domaćem prvenstvu.  

Klubovi koji su čak bili preselili u niži rang (Juventus, Napoli, Parma, Fiorentina, Sampdoria) uspjeli su se vratiti u Seriju A. Napoli je ponovo odličan, Sampdoria također, Parma i Fiorentina su neka zlatna sredina, ali samo u Italiji. Ti klubovi kada se nađu nasuprot engleskim ili španskim izgledaju očajno.  

Sve manje je novca u Italiji. Osim Massima Morattija ostale gazde nemaju baš novca za bacanje. Ipak, nešto u cijeloj priči oko Intera bode u oči. Mnogi će se složiti da ovaj Inter, čak i sa Mourinhom na klupi, prije 15 godina ne bi imao šanse da osvoji naslov prvaka u Italiji.  

Inter je prije 15 godina imao takav sastav da bi malo koji igrač iz današnje ekipe imao mjesto u sastavu, ali ni takav Inter tada nije mogao na vrh Apenina. Zašto? Zato jer su tadašnji Juventus i Milan bili svjetlosnim godinama ispred Intera, ali i tadašnja kvaliteta Serije A bila je neuporedivo veća od današnje.  

Čak je i jedan Silvio Berlusconi, za koga se dugo smatralo da ima kesu bez dna, prestao kupovati velike zvijezde. Danas u Milanu igra nekoliko staraca koji su već odavno zreli za penziju. To se najbolje vidjelo na načinu na koji je Lennon pretrčao  veterane Nestu i Yepesa.  

Prije više od 10 godina čak i osrednji talijanski klubovi su u svojim redovima imali velike zvijezde kakve danas nemaju ni Inter ni Milan ni Juventus. Sjetimo se samo Fiorentine sa Batistutom i Rui Costom, Parme sa Crespom, Veronom, Stanićem, Thuramom, Cannavarom, Lazija sa Nestom, Nedvedom, Salasom i da ne nabrajamo dalje.  

Talijani su u historiji osvojili 12 naslova Lige prvaka, kao i Španci, a Englezi jedan manje. Međutim, treba uzeti u obzir da su Talijani u zadnjih 15 godina osvojili samo dva naslova. Seria A je prije dvadesetak godina bez sumnje bila broj jedan u svijetu, a sada je mnogi svrstavaju tek na četvrto mjesto.  

Mladih nogometaša u Italiji je sve manje, onih talijanskih, naravno, Poneki stranac poput Pastorea,Pata ili Coutinha dođe, ali i njih je sve manje. Čak i strani treneri sve manje dolaye, ako ne računamo Inter koji ih može platiti. U Italiji je javna tajna da je Allegri priliku da vodi Milan dobio samo zato što Berlusconi nije želio platiti nekog skupljeg trenera.  

Oni najbolji poput Mancinija, Capella ili Spalettija odlaze iz domovine, a mnogi smatraju da će ih u budućnosti biti još više. Izlaz iz ove sutuacije niko ne vidi. Nešto očito ne štima, ali nešto se mijenjati mora. Kako i na koji način, to Talijani sami moraju otkriti.