Sinoć u
23 sata i službeno je završen prijelazni rok za europske klubove. Milan je taj
kraj dočekao, za razliku od prethodnih godina, relativno mirno te na krilima
pobjede od 3-1 protiv Lazija na otvaranju prvenstva također relativno mirno može
očekivati daljnje prvenstvene izazove.
Iako je
nemoguće na prečac donositi konkretne zaključke nakon samo jedne utakmice;
pokušat ću u ovom tekstu analizirati konture novog Milana pod trenerom Filippom
Inzaghijem.
Dakle,
Inzaghi je kao što je i najavio odlučio igrati 4-3-3, a s druge strane mu se
našao Lazio u istoj formaciji. Ovako je to izgledalo: (slika 1.1.)
 |
| Slika 1.1. |
U toj se formaciji koju je momčad Milana igrala i proteklih nekoliko godina pojavila jedna novina, a to je "lažna devetka" u liku Meneza. No, o tome nešto kasnije. Rossoneri su poveli ranim pogotkom Honde u samom otvaranju utakmice. (6.minuta) Momčad Lazija je imala korner, igrači Milana su oduzeli loptu u svom kaznenom prostoru i proslijedili je do El Shaarawyja (slika 1.2.) koji je lijevom stranom prenosi na protivničku polovicu i savršenom asistencijom upošljava natrčalog Hondu koji je dobro ispratio kontru i zbog toga se našao na pravom mjestu. (slika 1.3.)
U daljnjem tijeku prvog poluvremena mogli smo gledati vrlo izjednačenu i zanimljivu utakmicu. U tom dijelu utakmice naš napadački tercet poveo je nekoliko puta momčad u kontru ali ih je malo igrača u tome uspijevalo pratiti pa su te kontre završavale promašajem ili izgubljenom loptom.
Na drugoj polovici terena valja izdvojiti sigurnost i mirnoću koju u našu obranu unose dva nova igrača: Alex i vratar Diego Lopez. Diego Lopez se brzo oporavio nakon lošeg debija protiv Valencije i uglavnom je s lakoćom branio gol Milana od napada Lazija dok je Alex bio nepobjediv u zračnim duelima (5 od 5 duela).
U drugom poluvremenu počinje dominacija Lazija, a momčad Milana se morala sve više zatvarati i čuvati rezultat. No, pritisak Lazija otvorio je nove koridore za kontre Milana, a preko jedne takve Milan je povećao svoje vodstvo pogotkom Muntarija (55.minuta - slika 1.4.). Ako uzmemo u obzir da je i prvi gol Milana pao iz kontre možemo zaključiti da su kontra i brza tranzicija iz obrane u napad neka od načela na kojima će se temeljiti igra Inzaghijeve momčadi ove sezone.
Treći gol Milana postigao je Jeremy Menez sa bijele točke (63.minuta) nakon što je upravo on bio srušen u kaznenom prostoru od strane novog stopera Lazija - Stefana de Vrija, a u 66.minuti nakon brzo odigrane kontre Lazija, Alex autogolom postavlja konačnih 3-1.
Sada malo o nedostacima koji su bili vidljivi u nedjeljnoj utakmici. Očigledno je da Milan u sredini terena na utakmici s Laziom(a ni tijekom cijele prošle sezone) nije imao igrača u veznom redu (osim Montoliva ali i to je upitno) koji je dovoljno tehnički potkovan da u samom početku izgradnje napada zadrži loptu, da diktira tempo napada, da ima sposobnost prijenosa lopte izvan prvog obrambenog obruča protivnika (govorim o protivničkim napadačima kada rade pritisak na našu obranu u začetku naših napada) i na kraju krajeva da je sposoban proći protivnika u situaciji 1v1 ili 1v2. Takve veznjake si Milan danas teško može priuštiti. Taj nedostatak vezni red Milana može anulirati timskim radom tj. konkretno traženjem praznih prostora i povlačenjem za sobom svojih čuvara. Na taj bi način svom suigraču (s loptom) otvorili prostor za prijenos lopte u protivničku polovicu. No, protiv Lazija, a kao što sam rekao ni prošle sezone - to nije bio slučaj, već se događalo nešto drugo. Uobičajen tijek naših napada je da se De Jong prečesto mora spuštati između dvojice stopera i onda potražiti opciju na boku. Pritom se naša dva bočna napadača također često moraju spuštati čak do centra ako žele doći do lopte i nastaviti napad, a to se događa upravo zbog toga što De Jongu nedostaje podrška njegovih suigrača u veznoj liniji. Dolaskom Inzaghija vidljiv je mali pomak nabolje što se toga tiče, a napredak se dešava iz razloga što je cijela momčad ubrzala ritam igre i protok lopte tako da Milan ove sezone uspijeva brže prenijeti loptu do napadača što do sada nije bio slučaj. Iz tog i još nekih razloga imam dojam da je ova momčad Milana pokazala više u zadnje dvije utakmice (Trofeo TIM i vs Lazio) nego cijele prošle pa čak možda i pretprošle sezone.
Malo je drukčija situacija u momentu kada Milan izlazi u kontru, tada naši veznjaci (najčešće Muntari) dobro prate naš napad i uspijevaju se naći na pravom mjestu u kaznenom prostoru i zabiti gol. (slika 1.4. - dva crna kruga - Muntari i Poli, situacija u kojoj je Muntari zabio). Nadam se da će sada kada je u momčad došao Giacomo Bonaventura Milan dobiti jednu dodatnu opciju u veznom redu i igrača koji može zamijeniti Montoliva te kreirati naše napade. Osobno bih više volio na terenu u početnih XI vidjeti njega nego Polija. Kada bi se Bonaventura uspio brzo uklopiti uvjeren sam da bismo nakon dugo vremena imali vezni red koji je sposoban kreirati napade; s obzirom da je zadnjih sezona napade započinjala, a često i diktirala tempo istih naša obrana pa je takav nogomet naše momčadi često bio negledljiv.
Nadalje, ranije sam spominjao ulogu Meneza na poziciji "lažne devetke" koju je Francuz odigrao vrlo dobro. U utakmici protiv Lazija je Menez bio jedan od naših najboljih i najraspoloženijih igrača na terenu. Često se vraćao duboko i blizu centra kako bi odvukao svoje čuvare za sobom i na taj način otvorio prazne prostore za El Shaarawyja i Hondu - to mu je u mnogo slučajeva i uspjelo. Dakle uz to spomenuto snalaženje bez lopte u posjedu valja nadodati i njegove sposobnosti prolaska 1v1 i zadržavanja lopte u nogama, a u tome je uspješan zbog svojih driblerskih sposobnosti. Iz tih činjenica proizlazi da bi Milan mogao koristiti Meneza na toj poziciji u situacijama kada igra protiv momčadi koje odluče igrati bunker, a dosad smo s takvima često imali problem jer su se disciplinirano postavljali i branili. Možda u skok igri i snazi ne može parirati Pazziniju i Torresu ali mislim da je i bez toga bolji na toj poziciji od njih (op.a.)
I zaključno, stvar koju mnogo nas primjećuje od dolaska Inzaghija na klupu Milana, a to je borbenost momčadi. U zadnje dvije utakmice vidjeli smo rastrčan, borben i agresivan Milan. Momčad čiji su igrači i dodavanja mnogo brži nego prije. I to je taj duh koji je Filippo Inzaghi donio u momčad Milana. Inzaghi je donedavno bio jedan od igrača, proveo je desetljeće na San Siru, slavio je jednakom srećom svaki pogodak, slavio je tako i protiv Lazija sa svojim igračima nakon drugog gola kada je ušao u teren. Igrači su u njemu prepoznali ljubav prema klubu i dresu, shvatili su kako neće igrati ako u dresu Milana na terenu ne ostave zadnji atom snage kao što su to nekad radili Gattuso, Inzaghi i društvo.
U nadi da ćemo takav Milan gledati i ubuduće; željno iščekujemo nastavak sezone.
FORZA MILAN!
 |
| Slika 1.2. |
 |
| Slika 1.3. |
Na drugoj polovici terena valja izdvojiti sigurnost i mirnoću koju u našu obranu unose dva nova igrača: Alex i vratar Diego Lopez. Diego Lopez se brzo oporavio nakon lošeg debija protiv Valencije i uglavnom je s lakoćom branio gol Milana od napada Lazija dok je Alex bio nepobjediv u zračnim duelima (5 od 5 duela).
U drugom poluvremenu počinje dominacija Lazija, a momčad Milana se morala sve više zatvarati i čuvati rezultat. No, pritisak Lazija otvorio je nove koridore za kontre Milana, a preko jedne takve Milan je povećao svoje vodstvo pogotkom Muntarija (55.minuta - slika 1.4.). Ako uzmemo u obzir da je i prvi gol Milana pao iz kontre možemo zaključiti da su kontra i brza tranzicija iz obrane u napad neka od načela na kojima će se temeljiti igra Inzaghijeve momčadi ove sezone.
 |
| Slika 1.4. |
Sada malo o nedostacima koji su bili vidljivi u nedjeljnoj utakmici. Očigledno je da Milan u sredini terena na utakmici s Laziom(a ni tijekom cijele prošle sezone) nije imao igrača u veznom redu (osim Montoliva ali i to je upitno) koji je dovoljno tehnički potkovan da u samom početku izgradnje napada zadrži loptu, da diktira tempo napada, da ima sposobnost prijenosa lopte izvan prvog obrambenog obruča protivnika (govorim o protivničkim napadačima kada rade pritisak na našu obranu u začetku naših napada) i na kraju krajeva da je sposoban proći protivnika u situaciji 1v1 ili 1v2. Takve veznjake si Milan danas teško može priuštiti. Taj nedostatak vezni red Milana može anulirati timskim radom tj. konkretno traženjem praznih prostora i povlačenjem za sobom svojih čuvara. Na taj bi način svom suigraču (s loptom) otvorili prostor za prijenos lopte u protivničku polovicu. No, protiv Lazija, a kao što sam rekao ni prošle sezone - to nije bio slučaj, već se događalo nešto drugo. Uobičajen tijek naših napada je da se De Jong prečesto mora spuštati između dvojice stopera i onda potražiti opciju na boku. Pritom se naša dva bočna napadača također često moraju spuštati čak do centra ako žele doći do lopte i nastaviti napad, a to se događa upravo zbog toga što De Jongu nedostaje podrška njegovih suigrača u veznoj liniji. Dolaskom Inzaghija vidljiv je mali pomak nabolje što se toga tiče, a napredak se dešava iz razloga što je cijela momčad ubrzala ritam igre i protok lopte tako da Milan ove sezone uspijeva brže prenijeti loptu do napadača što do sada nije bio slučaj. Iz tog i još nekih razloga imam dojam da je ova momčad Milana pokazala više u zadnje dvije utakmice (Trofeo TIM i vs Lazio) nego cijele prošle pa čak možda i pretprošle sezone.
Malo je drukčija situacija u momentu kada Milan izlazi u kontru, tada naši veznjaci (najčešće Muntari) dobro prate naš napad i uspijevaju se naći na pravom mjestu u kaznenom prostoru i zabiti gol. (slika 1.4. - dva crna kruga - Muntari i Poli, situacija u kojoj je Muntari zabio). Nadam se da će sada kada je u momčad došao Giacomo Bonaventura Milan dobiti jednu dodatnu opciju u veznom redu i igrača koji može zamijeniti Montoliva te kreirati naše napade. Osobno bih više volio na terenu u početnih XI vidjeti njega nego Polija. Kada bi se Bonaventura uspio brzo uklopiti uvjeren sam da bismo nakon dugo vremena imali vezni red koji je sposoban kreirati napade; s obzirom da je zadnjih sezona napade započinjala, a često i diktirala tempo istih naša obrana pa je takav nogomet naše momčadi često bio negledljiv.
Nadalje, ranije sam spominjao ulogu Meneza na poziciji "lažne devetke" koju je Francuz odigrao vrlo dobro. U utakmici protiv Lazija je Menez bio jedan od naših najboljih i najraspoloženijih igrača na terenu. Često se vraćao duboko i blizu centra kako bi odvukao svoje čuvare za sobom i na taj način otvorio prazne prostore za El Shaarawyja i Hondu - to mu je u mnogo slučajeva i uspjelo. Dakle uz to spomenuto snalaženje bez lopte u posjedu valja nadodati i njegove sposobnosti prolaska 1v1 i zadržavanja lopte u nogama, a u tome je uspješan zbog svojih driblerskih sposobnosti. Iz tih činjenica proizlazi da bi Milan mogao koristiti Meneza na toj poziciji u situacijama kada igra protiv momčadi koje odluče igrati bunker, a dosad smo s takvima često imali problem jer su se disciplinirano postavljali i branili. Možda u skok igri i snazi ne može parirati Pazziniju i Torresu ali mislim da je i bez toga bolji na toj poziciji od njih (op.a.)
I zaključno, stvar koju mnogo nas primjećuje od dolaska Inzaghija na klupu Milana, a to je borbenost momčadi. U zadnje dvije utakmice vidjeli smo rastrčan, borben i agresivan Milan. Momčad čiji su igrači i dodavanja mnogo brži nego prije. I to je taj duh koji je Filippo Inzaghi donio u momčad Milana. Inzaghi je donedavno bio jedan od igrača, proveo je desetljeće na San Siru, slavio je jednakom srećom svaki pogodak, slavio je tako i protiv Lazija sa svojim igračima nakon drugog gola kada je ušao u teren. Igrači su u njemu prepoznali ljubav prema klubu i dresu, shvatili su kako neće igrati ako u dresu Milana na terenu ne ostave zadnji atom snage kao što su to nekad radili Gattuso, Inzaghi i društvo.
U nadi da ćemo takav Milan gledati i ubuduće; željno iščekujemo nastavak sezone.
FORZA MILAN!
 |
| Inzaghi slavi pogodak Muntarija sa igračima |
