Stranice

Tuesday, 4 November 2014

ANALIZA: Tri problema Inzaghijevog Milana

Stephan El Shaarawy nesumnjivo je jedan od rijetkih igrača u trenutnoj momčadi Milana koji mogu potezom ili dva riješiti utakmicu, izbaciti iz igre nekoliko igrača ili sl. Tragikomično je to kako je danas na prste jedne ruke moguće nabrojiti takve igrače u kadru Milana. Samo nekoliko godina ranije u slavnom Ancelottijevom božićnom drvcu imali smo šest igrača tog kova i to samo u prvih XI. No to je tema za neku drugu raspravu. Ono što će biti tema ove kolumne jest igra našeg napada i potreba za razmještajem nekih igrača sa njihovih trenutnih pozicija, loša igra vezne linije (u oba smjera) i zviždanje tribina San Sira upućeno Menezu u pojedinim trenucima utakmice protiv Palerma ovog vikenda. Kao ilustracije napisanog odabrao sam isječke iz dviju utakmica proteklog mjeseca; isječke iz pobjede Milana 1-3 protiv Hellas Verone i isječke iz blijedog 1-1 remija protiv Fiorentine prošlog vikenda. Utakmica protiv Hellas Verone dobar je pokazatelj igre u napadu i onoga što je potrebno mijenjati dok je utakmica protiv Fiorentine pokazatelj svega što vezna linija naše momčadi čini krivo u fazi obrane. Primjere s utakmice Milan - Palermo nisam uzimao zbog vrlo loše igre naše momčadi iz koje se teško moglo iščitati bilo što korisno osim činjenice da su iz utakmice u utakmicu učinak i igra Milana sve lošiji. 
        Krenimo od trenutnog rasporeda igrača u napadu. Igrač koji bi za igru Milana mogao biti ključan jest El Shaarawy ali prije toga je potrebno vratiti nešto iz 2012. godine, a to je formacija. Dakle, u sezoni 2012./2013. Stephan El Shaarawy postigao je 19 pogodaka (od čega 16 u Serie A, 2 u Ligi prvaka i 1 u Kupu Italije). Te sezone trener Milana Massimiliano Allegri često je mijenjao izbor formacije, a to se poglavito događalo tijekom prve polovice sezone. U tih nekoliko mjeseci momčad Milana bila je primorana igrati u mnogo sustava i formacija, počevši od klasične 4-3-3, preko 3-4-3 i 3-5-2 pa sve do Allegrijeve omiljene 4-3-1-2 formacije koju je toliko tvrdoglavo forsirao iako često nije donosila prednost već upravo suprotno. No simptomatično je kako je upravo u 4-3-1-2, El Shaarawy igrao najbolje i to na poziciji jednog od dvojice igrača u vrhu napada (polu lijevo op.a.). Od 19 pogodaka u toj sezoni veliku većinu je El Shaarawy postigao dok je igrao na poziciji napadača, a također je zanimljivo kako je 14 od 19 pogodaka postigao ili unutar šesnaesterca ili prodorom i driblingom u centralnom dijelu terena (dakle, ne na lijevom krilu gdje sada igra). Dolaskom Balotellija došlo je i do promjene formacije pa je tako momčad Milana najčešće igrala u formaciji 4-3-3 sa El Shaarawyjem udaljenim od gola i suviše blizu aut-linije. Također, sada 22-godišnji Stephan nije postigao pogodak u Serie A od davne veljače 2013. godine i derbija protiv Intera. Jesu li razlog pada njegove forme samo ozljede i dolazak Balotellija koji je preuzeo ulogu vodeće vedete kluba? Ili se radi o tome da je nova pozicija koja ga je udaljila od gola uzrok nepostizanja pogodaka. Da poentiram; evidentno je kako je Stephan El Shaarawy postigao samo jedan pogodak otkad Milan igra sa tridenteom u napadu. I zato držim da je nužna promjena pozicija unutar sadašnje formacije ili promjena formacije kao takve. Ona je nužna i zbog ostala dva napadača: Honde i Torresa(Meneza). Na primjeru iz utakmica protiv Hellasa i Fiorentine pokazat ću što znači El Shaarawyjev dolazak u centar napada. 
1.1. Kretanje El Shaarawyja tijekom izgradnje napada
Na primjeru 1.1. prikazan je početak napada Milana. Lopta je u Hondinom posjedu (crveni krug, gornji desni kut), El Shaarawy (crni krug i strelica) kreće prema stoperima protivnika dok je Torres kod desne aut linije. Tada Honda zadržava loptu u posjedu i kreće se usporedno sa obrambenim blokom Hellasa, dodaje loptu Poliju koji natrčava i ubacuje loptu u šesnaesterac gdje je El Shaarawy razvukao blok protivnika i otvorio prostor za mirno primanje i šut Torresa koji nažalost odlazi                                                                                                pokraj gola (primjer 1.2.) 
1.2. Ubačaj Polija i kretnje Torresa i El Shaarawyja

Iz druge utakmice uzeo sam još dva primjera koji se odnose na napadački dio igre Milana, a djelomično i na El Shaarawyja. Ono što je također bitno znati: što El Shaarawy nudi na krilu, a što u središtu napada? Na krilu se njegova igra svodi na lateralna dodavanja sa Muntarijem ili De Jongom te na odlaganje lopte za De Sciglija koji mu dolazi iza leđa uz aut-liniju. Protiv svake iole ozbiljne momčadi Stephana najčešće zatvori desni bek protivnika kojemu čak nije potrebna ni pomoć veznih igrača jer protivnici znaju kako u slučaju dodavanja sa krila prema veznom redu Milana nema prevelike opasnosti. Kada se nađe u takvoj situaciji, s loptom u nogama i bez otvorenog prostora ispred sebe, teško da El Shaarawy može napraviti nešto korisno. No druga je priča kada on igra samo nekoliko metara bliže središtu napada i na vrhu šesnaesterca. Tada do izražaja dolaze njegove sposobnosti i vještine slaloma između obrambenih igrača, otvaranje prostora za suigrače odvlačenjem protivnika, šut sa polu-distance i naravno - traženje slobodnih koridora prema golu protivnika. (vidljivo na videu koji se nalazi na dnu članka) Nadalje, drugi bitan igrač Milana ove sezone koji je također na neprirodnoj poziciji jest Keisuke Honda. Japanac od početka sezone igra desnog krilnog napadača iako svi znamo kako je on po svom habitusu klas(ič)ni playmaker. Honda je pružao zavidne partije na toj poziciji i odlično je surađivao sa Abateom koji Japancu uvelike može zahvaliti što ima pet asistencija ove sezone ali mislim da će se mnogi navijači Milana složiti kako je našoj veznoj liniji nasušno potrebna trka i kreativnost koje Honda može ponuditi i koje manje dolaze do izražaja na krilu. Iz slučaja tih dvojice ključnih igrača zaključujem kako je promjena rasporeda igrača u napadu nužna! Treći igrač je Torres to jest Menez no o njima više u zadnjem pasusu teksta. Također, na dnu teksta nalazi se moje idealno viđenje prvih XI Milana koje ću detaljno objasniti i argumentirati. 

      Drugi važan segment igre u kojem momčad ove sezone nikako ne briljira je postavljanje vezne linije u obrambenim zadacima. Da je tome tako dokazat ću vrlo lako u nekoliko primjera. Prvi primjer (1.3.) odnosi se na detalj iz utakmice protiv Hellas Verone. Radi se o polu-kontri Hellasa u 
1.3. Essien kasni za Hallfredssonom
kojoj Hallfredsson (crveni krug) dolazi s loptom u poziciju za šut, a oko njega nema nikoga tko bi ga zaustavio. Što se dogodilo? Dvojica veznih igrača (Poli i Muntari) zaostali su i ispali još ranije u toj akciji, Hallfredssona je pratio Essien(crni krug) no vidljivo je da ga on ne može stići. Između njega i gola su još Abate, Alex, Rami i De Sciglio. U toj situaciji Alex mora napustiti svoje mjesto i riskirati da mu iza leđa bočno pobjegne Luca Toni kojeg bi morao pratiti Rami, a onda bi De Sciglio ostao sam protiv Gomeza do kojeg bi lopta došla u ravno dva dodavanja. Zašto se takve stvari događaju? Zbog tromosti i lošeg rasporeda vezne linije. Hellas Verona u tu je utakmicu ušla sa tri vezna igrača, a u ovu kontru išao je samo Hallfredsson koji se nalazio na desnoj strani našeg veznog reda i on je bio Polijeva zadaća. Poli stiže do svog šesnaesterca tek kada je akcija već završena Hallfredssonovim udarcem koji je srećom otišao pokraj gola. Napomenuo bih da je prije Polija stigao čak i El Shaarawy, krilni napadač sa daleko manje obrambenih zadaća. Ovaj primjer portretira lošu fizičku pripremljenost i tromost naše vezne linije dok ću u sljedećem detaljno prikazati kako naša vezna linija ne prati igru, kako joj nedostaje agresivnosti i brzine. Radi se o akciji iz koje smo primili pogodak i o još jednom primjeru iz prvog poluvremena utakmice sa Fiorentinom. 
1.4. Početak akcije iz koje je Iličić zabio za konačnih 1-1
Primjer 1.4. prikazuje akciju iz drugog poluvremena u kojoj je Fiorentina preko Iličića došla do pogotka za izjednačenje. Crvenim lukom prikazana su sva tri vezna igrača Milana. Što ne valja? Sva trojica se nalaze na vrlo malom prostoru od nekih deset metara, također blizu su centra igrališta dok se istovremeno iza njihovih leđa nalaze dva ofenzivna vezna Fiorentine (Iličić i Fernandez). Lopta je u posjedu Cuadrada, predaleko od Cuadrada nalazi se prije svega De Jong, a zatim i Muntari te Poli. De Jong naravno ne stiže zatvoriti koridor dodavanja prema Fernandezu koji nesmetano upošljava Iličića. U nastavku akcije (vidljivo na primjeru 1.5.)
1.5. Šut Iličića za gol i strelicama označene ostale mogućnosti
Iličić puca po golu i zabija. Zašto? Zabija iz razloga što nije bilo nikoga tko bi ga mogao blokirati i zatvoriti, a to proizlazi iz ranije spomenutog lošeg rasporeda veznih igrača (i na ovom primjeru označeni crvenim lukom) koji su opet iza leđa ofenzivaca Fiorentine i koji se čak ne mogu ni približiti Iličiću kako bi ga zaustavili prekršajem. Uvjeren sam kako bi u toj situaciji svaka druga kombinacija rezultirala pogotkom u našoj mreži! Na primjeru 1.5. sam strelicama označio dodatna dva moguća smjera kretanja lopte. Prva strelica pokazuje kako je Iličić nesmetano mogao dodati loptu Borji Valeru koji je bio labavo čuvan od strane Abatea, a također je mogao uposliti Babacara koji je bježao iza leđa Zapate. Sigurno se pitate zašto Babacar bježi Zapati? Zato što Zapata neodlučno kreće prema Iličiću kako bi blokirao njegov udarac, a sve to je uzrokovano time što NITKO iz vezne linije ne blokira ni markira Iličića. Uz Borju Valera i Babacara crvenim krugovima označio sam Cuadrada i Fernandeza na desnoj strani terena. Tih pet crvenih kružića ismijalo je našu veznu liniju, našlo se ispred naše obrane sa četiri igrača i pripremilo akciju za pogodak. Dva crvena kružića u desnom kutu terena su Cuadrado i Fernandez koje bi inače čuvali De Sciglio i El Shaarawy. U ovoj situaciji vidljivo je kako El Shaarawy tek dolazi u pomoć obrani dok je iz govora De Scigliovog govora tijela vidljivo kako kreće prema Babacaru koji kao što sam već rekao bježi Zapati. Zadnji primjer vezan uz veznu liniju je primjer 1.6. 
1.6. Opet pogrešan raspored veznih igrača
Primjer 1.6. razlikuje se od prethodna dva primjera. U ovom slučaju radi se o pokušaju stvaranja novog napada naše momčadi. Situacija je ova: De Jong se mora spustiti duboko u našu polovicu kako bi uopće došao do lopte, njega prati vezni red Fiorentine koji se kolektivno spušta u našu polovicu i vrši pritisak na De Jongove najbliže opcije dodavanja. U ovom primjeru Muntari i Poli stoje daleko i u potpuno krivom smjeru od De Jonga te ih igrači Fiorentine lako uspijevaju zatvoriti. Obojica su previše statični i ne otkrivaju se na vrijeme De Jongu kako bi ga oslobodili pritiska. Nakon toga se De Jong spotiče, gubi loptu, a Cuadrado srećom puca preko gola. Svi navedeni primjeri dokazuju kako ovaj vezni red ne igra dobro ni u napadu ni u obrani. Rješenje za napad vidim u blagom spuštanju Honde prema veznom redu i središtu terena dok je za obrambeni dio potreban drugi tip igrača koje mi, bojim se, trenutno nemamo u kadru. Radi se o modernim defenzivcima tipa Mascherano, Xabi Alonso i mnogi drugi vrhunski igrači koje Milan nije u stanju dovesti... Naravno, potrebno je sudjelovanje ostatka momčadi u obrani i svi će se složiti kada kažem da indirektna kolektivna odgovornost momčadi za ovaj pogodak. Ali na prvi pogled izgleda kako zbog konfuznog rasporeda vezni red nije na vrijeme uspio pametnim prekršajem zaustaviti polu-kontru Fiorentine iz koje je došlo do pogotka.

Treće i posljednje poglavlje analize odnosi se na igru Jeremya Meneza...
Navijači Rome upozoravali su kako je Menez igrač koji odigra jednu dobru i pet loših utakmica, a nakon prvih devet kola i sami smo se uvjerili u to. Naime, nakon početnih oduševljenja Menezovim tehničkim sposobnostima upoznali smo i drugo lice njegove igre. Zadnjih dana Meneza često kritiziraju kako previše carini loptu i kako dovoljno ne dodaje suigračima. Obje primjedbe su točne i lako ih je dokazati primjerima. Primjer 1.7. i 1.8. prikazuju situaciju kod vodstva naše momčadi od 1-0 u kojoj Menez nakon dodavanja Polija prodire po desnoj strani dok El Shaarawy sam kao prst čeka loptu na rubu šesnaesterca. 
1.7. Menez s loptom u posjedu i dvije mogućnosti
Umjesto dodavanja lopte u prostor ispred El Shaarawyja koji je zasigurno u boljoj poziciji od njega, Menez nastavlja s loptom u nogama trčati prema golu. Nakon toga Menez ulazi u šesnaesterac, prebacuje loptu na lijevu nogu i puca po golu. Ispred i pokraj njega (desno) se u tom trenutku nalaze četvorica igrača Fiorentine i jasno je kako jedino dodavanje



1.8. Kraj akcije, sebičnost Meneza na djelu
El Shaarawyju može eventualno rezultirati pogotkom. Ali u toj situaciji je kao što sam rekao Menez vrlo slabo pucao prema golu i lopta je bila lak plijen za vratara Neta. Uzmimo u obzir činjenicu da je to situacija iz 51. minute susreta i tada bi pogodak dodatno uzdrmao Fiorentinu, a možda i donio pobjedu Rossonerima...

I posljednja ali ne i manje bitna situacija je ona iz 75. minute susreta. (Primjer 1.9.) Bonaventura odlično proigrava Meneza, pronalazi prostor iza leđa obrane Fiorentine i nalazi se u idealnoj poziciji za šut. Također nekoliko metara od Meneza nalazi se El Shaarawy kojeg nitko ne čuva.
1.9. Menezova sebičnost - drugi dio
Ova situacija završila je udarcem Meneza po golu i još jednom mirnom obranom Neta. Zbog prikazane igre u zadnjih nekoliko utakmica Menez se našao na meti kritika mnogih navijača Milana, a poluprazne tribine San Sira su ga pozdravile zvižducima u utakmici protiv Palerma. Pitanje kojim bih zaključio zadnji odlomak teksta jest; koliko će još dugo Inzaghi tolerirati takvo ponašanje Meneza na terenu, hoće li Menez češće počinjati utakmice s klupe i kako će se igra Milana bez Meneza odraziti na učinak El Shaarawyja? 

Na tragu tih pitanja i nekih prijedloga iz prvog segmenta teksta donosim grafički prikaz formacije za koju mislim da bi naglasila neke ranije navedene vrline Honde i El Shaarawyja koje sada kada oni igraju na krilima ne dolaze do izražaja. 
2.0. nova formacija

Po mom mišljenju ova bi formacija bolje pristajala uz trenutni kadar. Zaljubljenici u nogomet znaju kako trener formaciju prilagođava igračima koje ima, a ne obrnuto. To je često zamka u koju treneri upadnu. Da se vratim na temu, smatram kako bi 4-4-2 sa dijamantom u sredini  izvukla ono najbolje što ovaj kadar može ponuditi prema naprijed. Konkretno, držim da bi do izražaja više došli: Hondina kreativnost i mogućnost udarca po golu i El Shaarawyjeva eksplozivnost. Što se tiče vezne linije, mislim kako je Inzaghi još uvijek nije dovoljno dobro pripremio za igru sa samo jednim defenzivcem (De Jong), a to je pokazala utakmica protiv Palerma u kojoj je pokušao De Jongu i Poliju pridružiti ofenzivca Saponaru. Dakle, Muntari to jest takav tip igrača je zasad obavezan za Milan (bez obzira što većina navijača Milana misli o Muntarijevim sposobnostima). Uloga Polija u odsutstvu Montoliva je također bitna, Poli je u nekoliko utakmica ove sezone pokazao kako ima sposobnost iskoristiti prazne kanale u obrani protivnika i naći se u situaciji za gol iako još uvijek ima problema sa koncentracijom u trenutku kada treba realizirati šansu koja mu je kreirana... 

Kako će izgledati igra vezne linije kada se Montolivo vrati u momčad? Može li on oplemeniti igru ne samo vezne linije nego i cijele momčadi? Ima li Inzaghi dovoljno hrabrosti da se suprotstavi predsjedniku Berlusconiju pa da zbog limitiranosti trenutnog kadra transformira trenutni napadački orijentirani Milan (koji je predsjednikova velika želja) u kontrašku momčad po uzoru na Borussiju D.? Pitanja su to na koja odgovore može dati vrijeme. I budući tekstovi. 

No comments :